15. srpnja 2010. održavno je javno promatranje s veoma neobične lokacije – krova Muzeja Suvremene Umjetnosti. Promatranje je bilo održalo od 20:30 do 22:30 kao kruna događanja tog dana u MSU-u koji su bili posvećeni astronomiji i umjetnosti. Na promatranju su sudjelovali Ante Radonić, voditelj planetarija Tehničkog muzeja, a teleskope su donjeli Dag Šola Oršić (Celestron 8″ SC, član AD Beskraj), Todor Ivošević (Celestron 8″ SC) i Saša Nuić (Bresser 70/700). Zbog dugog dana, rasporeda na nebu i loših atmosferskih uvjeta mogli su se gledati samo planeti i dvostruke zvijezde. Posjetitelji su imali priliku vidjeti Veneru, mladi Mjesec, Saturn i Albireo. Mars je također bio vidljiv, ali bio je premalen da bi bio od ikakvog interesa za publiku.  Broj posjetitelja je premašio sva očekivanja, organizatori su očekivali 30, pripremili se za 50, da bi na kraju krov muzeja pohodilo više 700 ljudi. U 3 reda za teleskop čekalo se pola sata, strpljivo, bez ikakvog guranja, što samo govori koliko su entuzijazma imali ljudi koji su došli. Unatoč svoj gužvi neki ljudi su se i više puta vraćali pogledati kroz teleskop. Koliko sam uspio primjetiti, čak je bila i veća zainteresiranost (ne brojem posjetitelja već pitanjima) nego na promatranju na Trgu Bana Jelačića u travnju 2009. Možda je to do činjenice da se za MSU ipak plaća ulaznica pa su došli ljudi koje interesira astronomija. Uz teleskope na krovu bio je postavljen i projektor na kojem su se mogli gledati  prizori iz Svemira na projektoru i slušati “svemirsku” glazbu. Cijeli prizor s gužvom, glazbom, gledanjem neba i osjetom topline podsjećao je pomalo na prizor s neke plaže. Jedno je jasno, Zagrebu nedostaje ovakvih događanja.

Vedran Vrhovac

[View with PicLens]

Nisam išao na Petrovo goru s nekom agendom što ću, koliko i kako promatrati. Jednostavno sam utrpao teleskop u auto, nešto hrane, vreću za spavanje, stolac, karte neba i krenuo na put. Već na putu sam vidio da će noć biti predivna jer  Sunce na zalasku je imalo narančastu umjesto uobičajne zagasitocrvene boje. To je značilo da ima malo vlage u zraku i drugih aerosola. Uvijek sam spreman zamjeniti malo ružniji zalazak Sunca za transparentnu noć.

Na Petrovu goru sam stigao oko 21:00 i tamo sam našao Matiju i njegovu bolju polovicu. Još je bio dan pa se imalo vremena za raspremiti teleskop i postaviti sve na željenu lokaciju. Već oko 21:30 na nebu je bilo tucet najsjajnijih zvijezda, među kojima se posebno isticao par crvene i plave zvijezde na zapadnom dijelu neba, tik iznad drveća. To su bili Mars i Regul, blizu jedan drugoga, udalje ne više od širine jednog palca na ispruženoj ruci. Malo dalje Venera je žarila i već nestajala među granama okolne šume.

Negdje oko 22:00h došao je Mario,  forumaš (www.zvjezdarnica.com) Spacewalker. Nakon kraćeg upoznavanja odmah , poput pravih astronoma, smo se bacili na „posao“. Provjerio sam kolimaciju Tristača  (300/1500 Dob)  koja je bila iznenađujuće dobra s obzirom da sam prešao 100km i naletio na neke gadne rupe po cesti. Nakon malo utjerivanja kolimacije postavio sam binoviewer i okrenuo Tristača prema Saturnu. Kako se taj planet lijepo vidio. Slika je bila ne previše mirna, malo ju je ribala nemirna atmosfera, ali opet se vidjelo dosta. Diska Saturna je bio očito jajast, blijedožute boje s tankom sjenkom uz prsten. Prsten nije bio veličanstven, bio je tek nešto deblja linija koja sijeće Saturn na dva dijela. S lijeve strane planeta vidjela su se i dva satelita. Ne moram posebno naglašavati da se Mariu pogled i više nego svidio. Kada smo pogledali Saturn, maknuo sam binoviewer i stavio 17mm Hyperion. Prva sljedeća meta je bio M13, gotovo u zenitu. Ovaj predivan kuglasti skup nikad ne razočara kada su uvijeti promatranja dobri. Jasno se vidio kao hrpa malih, svjetlucavih zvijezda na tamnoplavom nebu. Teško je to opisati, ali svatko tko ga je pogledao zna na što mislim. Veće povećanje je samo još više izrazilo taj efekt.  Nakon M13 pomaknuli smo teleskop do M92, kuglastog skupa koji je poznat po tome da i na najvećim povećanjima ne želi pokazati jasno razlučenu jezgru. Nekako je taj efeket izostao večeras, pojedine zvijezde su se vidjele preko cijelog skupa koji je uporavo zbog svoje kompaktnosti na prvi pogled izgledao i sjajnije nego M13. Nakon rondanja po kuglastik skupovima bacili smo se n tipične manekene lipanjskog neba – M57 i M27. Što reći o M57, na 143x standardno dobra, jasno vidljiva i definirana, kao na crno bijeloj fotografiji. M27 dok smo promatrali nalazi se još uvijek relativno nisko pa smo na 143x vidjeli samo njenu jezgru, tzv „odgriženu jabuku“ ili prema moje mišljenju bolje reći da jezgra izgleda kao pješćani sat.

Mario je htio vidjeti i nešto galaksija na što ja nemam nikakav prigovor, dapače, meni je promatranje galaksija najveći gušt. Prvo smo se okrenuli prema Sombreru. Forma galaksije se jasno vidjela, znalo se na prvi pogled o kojoj se to galaksiji radi. Gornji rub galaksije je bio naglo prekinut tamnom prugom prašine, a iza te pruge se nazirao i „odsječeni“ dio galaksije. Gotovo fotografski doživljav. Tristača smo zatim brzo okrenuli prema Berenikinoj Kosi. Prva na jelovniku je bila NGC 4565. Jasno vidljiva u okularu na 143x Marija je iznenadila svojom veličinom. Par zvijezda dalje bila je M64, galaksija Crno Oko. Nažalost, zbog previše svijetla koje skuplja Tristač, efekt crnog oka nije previše izražen. Može se samo nazrijeti kao nekakva pukotina ispod gotovo točkaste jezgre. Hop hop i evo nas u Lovačkim psima gdje smo pogledali M63, galaksiju Suncokret. Galaksija nije bila nešto impresivno sjajna i velika, ali nešto je bilo u njenoj teksturi, kao da se nazirala struktura zbog koje je dobila ime Suncokret. Jedan pomak teleskopa dalje i evo nas do M51 i njene susjede. Savršeno definirana spirala M51, jasno vidljiva „grudasta“ struktura njene pratilje. Kako se dobro vidjela govori Marijeva reakcija koji je gledao minutu u okular i samo ispuštao nekakve  uzvike. Nakon te fešte za oči bacili smo pogled i na M101. Čak nas ni ona nije razočara i jasno se vidjelo da je spiralne strukture. Posljednje su na red došle M81 i M82, poznati duo u Medvjedu. Impresivna predstava sjajnih galaksija koje su se pomalo gubile u svjetlosnom zagađenju sjevernog neba. Pogledali smo M82 na većem povećanje , samo da provjerimo da li su sve njene glavne značajke još na mjestu. I mogu vam reći da jesu, i dalje duguljasta,  sjajna,  s tamnim pukotinama po sebi. Nakon ove runde promatranja uzeo sam malo pauzu. Mario je u međuvremenu otišao pričati s Matijom, a ja sam na vreći za spavanje uživao u pogledu na nebo iznad sebe. Kasnije sam prekinuo pauzu i gledao neke tamne galaksie u zviježđu Zmaja.

Oko 01:00 bacili smo dalje na promatranja. Strijelac se već bio uzdigao iznad šume na jugu i odlučili smo malo haračiti po njemu.  Nekako u to doba dobili smo i goste, mlađi par iz Zagreba koji je na svoju ruku došao na Petrovu goru isprobati 200/1200 Dobsona. Oni se držali svog teleskopa, a mi svog pa smo se bacili razotkrivanje tajni središta naše galaksije. Prva na redu, M8, s OIII filterom je bila kontrastna, sjajna, bez previše zvijezda koje je filter ubio. Jasno se vidjela laguna, prosjeci kroz maglicu. Nešto predivno. Sljedeća na redu je bila M17, maglica Labud. Labud se jasno vidio, ali vidio se još i ekstenzija maglice u vidu potkovaste i veoma tamne strukture koja izvire iz „labudova repa“. M16, veoma fotogenična maglica, ali škrta za vizualno promatranje, se vidjela kao magla među zvijezdama, ništa posebno. Tada sam maknuo OIII filter i okrenuo teleskop prema M20, maglici Trifid. Jasno se vidjela trolisna struktura maglice, samo što je bila dosta tamna. Ah, da si 10° viša iz naših krajeva. Poslije Trifida na red je došao M11, a nakon njega sjetio sam se da opet s OIII filterom bacimo pogled na M57 i M27. OIII filter je toliko digao kontrasta da su te maglice doslovne paralo vidno polje okulara, M27 mi se osobno činio i presvijetlim. Tad, nakon M27, sjetio sam se još jedne divne maglice – Veila. I kakav smo pogled imali, ljudi moji dragi. Vlaknasta struktura se jasno vidjela, pojedini „oblačci“ ili grumeni materije u njoj. Predivno nešto. Mario se posebno oduševio. Nekako u to doba smo primjetili da nebo postaje svijetlije na što sam ja pomislio da već dolazi zora. Nije bila zora u pitanju već mjesec u zadnjoj četvrti. Toliko smo se priviknuli na mrak da nam je njegov izlazak izgledao kao svitanje dana. Odustali smo od ozbiljnog promatranja i popili smo po pivo uz ugodan razgovor. Tad smo još odlučili pogledati malo kroz 25×100 dalekozor da vidimo komet u Andromedi. Komet C/2009 R1 McNaught sam našao od prve i bio je izrazito sjajna, izgledao je poput kuglastok skupa, okrugao s  sjajnom jezgrom. Pažljivim promatranjem uočili smo i rep, pa čak i nešto što bi moglo biti antirep.  Jel nas to mašta prevarila? Ne znam, moramo pričekati fotografije. Polako smo se počeli spremati, Mario je još bacio pogled na Mjesec i Jupiter kroz 25×100. Negdje oko 03:20 smo se svi lijepo pozdravili s Marijem i on je otišao kući. Ja sam otišao 10 minuta kasnije, a Matija mi se pohvalio kako je još u 6 snimao flatove. Zaključak: kad bi bar svaka noć bila ovakva, naravno, bez Mjeseca.

Vedran Vrhovac

Na fotografiji koju je u travnju 1997. snimio Jaša Čalogović možete vidjeti Hale-Boppa nisko između Perzeja i Kasiopeje. Na fotografiji se nazire maglica Kalifornija (iza tornja) i maglice IC1805 i IC1848.

Zbog činjenice da je ovaj puta svatko sam financirao klopu domjenku je nazočilo nešto manje članova, ali svejedno je druženje bilo ugodno. Uz pljeskavice s kajmakom i zvončiće prisjetili smo se starih anegdota sa naših izleta i star partya tijekom proteklih 10 godina postojanja društva – tko bi rekao da je već prošlo toliko vremena!

Zadali smo si skromni zadatak proslaviti barem još jedno desetljeće te prikupiti i poskenirati stare filmove da ih imamo u arhivi i divimo se kako smo bili mladi, mršavi i kosmati

Pogledajte par fotki snimljenih Lukinim fotićem:

[View with PicLens]

Sav taj trud nagradile su i vremenske prilike – bilo je vrlo bistro i potpuno vedro, a ovaj puta smo umjesto malog Pentaxa ponijeli Matijinog 90mm maksutova koji je briljirao na Jupiteru. Djeca su s lakoćom vidjela glavne pruge i mjesece. Nažalost, blizina ulične rasvjete (neekološke, naravno) onemogućila nam je uživanje u deep sky objektima iako je bilo očito da bi se sa kvalitetnijom rasvjetom i iz samog centra Kostajnice moglo puno toga vidjeti.

[View with PicLens]

Iako je cijeli dan bilo vedro navečer se naoblačilo pa smo ispred knjižnice postavili teleskop tek toliko da ga djeca vide. Dvoje-troje djece je ipak uspjelo ugledati Mjesec kroz teleskop zahvaljujući kratkoj rupi u oblacima.  Predložili smo da nacrtaju Mjesec i pokažu drugima kako je izgledao pa ako nam pošalju crtež sa zadovoljstvom ćemo ga staviti na naše web stranice!

Evo par fotografija iz Dubice:

[View with PicLens]

Izložba će biti u Dubici do 20.11. kada će se preseliti u Hrvatsku Kostajnicu.

Ovoga puta imali smo bolje sreće sa vremenskim (ne)prilikama pa se neko vrijeme dovoljno razvedrilo da pogledamo Jupiter na trgu ispred knjižnice. Interes je bio velik i mnoga djeca su bila oduševljena što su prvi puta vidjela Jupiter kroz teleskop. Nažalost, atmosfera je bila turbulentna čak i za maleni Pentax teleskop, a ponekad su smetali i oblaci pa se Jupiter jedva vidio. Naciljali smo M31, galaksiju u Andromedi koja je bila tek malena mutna mrlja, a niti u Double Clusteru se nije vidjelo puno zvijezda.

Ipak, nadamo se da smo probudili interes za astronomiju među mladima u Glini!

[View with PicLens]

Fotke su postavljene slično kao i u Gvozdu, na prozirne držače knjiga. Dio je na žičanim panoima, a dio na policama za knjige. Dok smo postavljali izložbu već su se počeli skupljati osnovnoškolci za predavanje. Ovaj puta je bilo više djece nego u Gvozdu, a pridružilo se i odraslih, uglavnom profesora pa sam ih ipak malo ugnjavio sa svjetlosnim onečišćenjem Nažalost, opet nije bio nitko iz poglavarstva, a baš njima bi bilo zanimljivo čuti kako se na rasvjeti može uštedjeti da ne ostanu bez novaca za javnu rasvjetu kao što se to desilo u Hrvatskoj Kostajnici…

Nažalost, opet je nebo bilo oblačno pa nismo mogli baš ništa promatrati teleskopom, ali dogovorili smo se da ćemo svakako jednom napraviti promatranje, a na proljeće i “terensku nastavu” odnosno promatranje kod spomenika za školarce i njihove roditelje. Ukoliko bude zainteresiranih, možda u Vojniću dovedemo i kameru za Hrvatsku meteorsku mrežu…

Izložba će u Vojniću biti dva tjedna, a nakon toga selimo u Glinu!

[View with PicLens]

Ipak, bez obzira na prognozu, star party je bio jako dobar. U petak se okupilo malo, ali zabavno društvo. Edi je već tradicionalno bio prvi u Muljavi, a ja sam malo kasnio jer sam prvo išao postaviti izložbu astrofotografija u Gvozd. Kasnije nam se pridružila Sabina, Ino i Marijana te Dag i ubrzo smo krenuli do spomenika. Nakratko se bilo razvedrilo, dovoljno da stignemo postaviti teleskope i pogledati par objekata. U Edijevom dobsonu smo uživali u prekrasnom pogledu na M 57 i galaksiju u blizini koja je bila vrlo sjajna zahvaljujući promjeru od 300mm i tamnom nebu (21.47, izmjereno sa Sky Quality Meter-om). Kada sam krenuo povjeriti kako izgleda Double Cluster u Pentaxu, slika je bila dosta tamna. Sjetio sam se pogledati u nebo i vidio oblake kako se navlače. Promatranje je ubrzo bilo gotovo, ali ne i druženje koje se nastavilo još neko vrijeme dok nismo spremili teleskope i krenuli u dom.

U subotu se već najavilo dosta ljudi koji su namjeravali doći bez obzira na vremenske prilike što me ugodno iznenadilo. Bilo je dosta forumaša sa zvjezdarnice.com, ali i ekipe sa “prave”, Zagrebačke zvjezdarnice. Zajednički ručak je nešto kasnio budući da se vaš tekstopisac zadržao u Gvozdu fotografirajući napušteni kolodvor Čekanje se isplatilo jer je ručak bio tradicionalno dobar, a porcije gulaša obilne. Nažalost, jedini minus ide ugostiteljstvu koji nisu imali volju naplatiti svaki obrok posebno, ali ćemo im oprostiti jer smo kasnije dobili konferencijsku dvoranu na neograničeno korištenje bez naknade.

Predavanje Marka Šimca o K-T granici i velikim izumiranjima koje je slijedilo nakon ručka bilo je pravi hit! Izuzetno zanimljivo predavanje bilo je popraćeno fosilima i mineralima iz Markove kolekcije koji su kružili u publici. Nakon kratke pauze pogledali smo film o Apollo misijama “In the Shadow of the Moon” u kojem se nedavno snimljeni astronauti prisjećaju kako je to bilo prije 40 godina…

Nažalost nebo je u subotu ostalo oblačno pa se ekipa razbježala na sve strane – neki su ipak otišli do spomenika, neki kući, a neki su ostali družiti se u domu. U nedjelju ujutro na doručku su se našli samo najvjerniji ADI-jevci. Luka i ja posjetili smo spomenik, a zatim se od njega makadamom uputili do Gvozda. Rezimirajući PGSP uz pivicu u Gvozdu zaključili smo – star party, iako bez zvijezda, bio je odličan zahvaljujući dobroj ekipi!

Vidimo se sljedeće godine!

[View with PicLens]

Ostale fotografije pogledajte na mojoj Picasa web galeriji.