Svi koji će donijeti teleskope neka se pripreme za PGSP izazov koji nam je pripremio Tonči!

Vidimo se!

Nisam išao na Petrovo goru s nekom agendom što ću, koliko i kako promatrati. Jednostavno sam utrpao teleskop u auto, nešto hrane, vreću za spavanje, stolac, karte neba i krenuo na put. Već na putu sam vidio da će noć biti predivna jer  Sunce na zalasku je imalo narančastu umjesto uobičajne zagasitocrvene boje. To je značilo da ima malo vlage u zraku i drugih aerosola. Uvijek sam spreman zamjeniti malo ružniji zalazak Sunca za transparentnu noć.

Na Petrovu goru sam stigao oko 21:00 i tamo sam našao Matiju i njegovu bolju polovicu. Još je bio dan pa se imalo vremena za raspremiti teleskop i postaviti sve na željenu lokaciju. Već oko 21:30 na nebu je bilo tucet najsjajnijih zvijezda, među kojima se posebno isticao par crvene i plave zvijezde na zapadnom dijelu neba, tik iznad drveća. To su bili Mars i Regul, blizu jedan drugoga, udalje ne više od širine jednog palca na ispruženoj ruci. Malo dalje Venera je žarila i već nestajala među granama okolne šume.

Negdje oko 22:00h došao je Mario,  forumaš (www.zvjezdarnica.com) Spacewalker. Nakon kraćeg upoznavanja odmah , poput pravih astronoma, smo se bacili na „posao“. Provjerio sam kolimaciju Tristača  (300/1500 Dob)  koja je bila iznenađujuće dobra s obzirom da sam prešao 100km i naletio na neke gadne rupe po cesti. Nakon malo utjerivanja kolimacije postavio sam binoviewer i okrenuo Tristača prema Saturnu. Kako se taj planet lijepo vidio. Slika je bila ne previše mirna, malo ju je ribala nemirna atmosfera, ali opet se vidjelo dosta. Diska Saturna je bio očito jajast, blijedožute boje s tankom sjenkom uz prsten. Prsten nije bio veličanstven, bio je tek nešto deblja linija koja sijeće Saturn na dva dijela. S lijeve strane planeta vidjela su se i dva satelita. Ne moram posebno naglašavati da se Mariu pogled i više nego svidio. Kada smo pogledali Saturn, maknuo sam binoviewer i stavio 17mm Hyperion. Prva sljedeća meta je bio M13, gotovo u zenitu. Ovaj predivan kuglasti skup nikad ne razočara kada su uvijeti promatranja dobri. Jasno se vidio kao hrpa malih, svjetlucavih zvijezda na tamnoplavom nebu. Teško je to opisati, ali svatko tko ga je pogledao zna na što mislim. Veće povećanje je samo još više izrazilo taj efekt.  Nakon M13 pomaknuli smo teleskop do M92, kuglastog skupa koji je poznat po tome da i na najvećim povećanjima ne želi pokazati jasno razlučenu jezgru. Nekako je taj efeket izostao večeras, pojedine zvijezde su se vidjele preko cijelog skupa koji je uporavo zbog svoje kompaktnosti na prvi pogled izgledao i sjajnije nego M13. Nakon rondanja po kuglastik skupovima bacili smo se n tipične manekene lipanjskog neba – M57 i M27. Što reći o M57, na 143x standardno dobra, jasno vidljiva i definirana, kao na crno bijeloj fotografiji. M27 dok smo promatrali nalazi se još uvijek relativno nisko pa smo na 143x vidjeli samo njenu jezgru, tzv „odgriženu jabuku“ ili prema moje mišljenju bolje reći da jezgra izgleda kao pješćani sat.

Mario je htio vidjeti i nešto galaksija na što ja nemam nikakav prigovor, dapače, meni je promatranje galaksija najveći gušt. Prvo smo se okrenuli prema Sombreru. Forma galaksije se jasno vidjela, znalo se na prvi pogled o kojoj se to galaksiji radi. Gornji rub galaksije je bio naglo prekinut tamnom prugom prašine, a iza te pruge se nazirao i „odsječeni“ dio galaksije. Gotovo fotografski doživljav. Tristača smo zatim brzo okrenuli prema Berenikinoj Kosi. Prva na jelovniku je bila NGC 4565. Jasno vidljiva u okularu na 143x Marija je iznenadila svojom veličinom. Par zvijezda dalje bila je M64, galaksija Crno Oko. Nažalost, zbog previše svijetla koje skuplja Tristač, efekt crnog oka nije previše izražen. Može se samo nazrijeti kao nekakva pukotina ispod gotovo točkaste jezgre. Hop hop i evo nas u Lovačkim psima gdje smo pogledali M63, galaksiju Suncokret. Galaksija nije bila nešto impresivno sjajna i velika, ali nešto je bilo u njenoj teksturi, kao da se nazirala struktura zbog koje je dobila ime Suncokret. Jedan pomak teleskopa dalje i evo nas do M51 i njene susjede. Savršeno definirana spirala M51, jasno vidljiva „grudasta“ struktura njene pratilje. Kako se dobro vidjela govori Marijeva reakcija koji je gledao minutu u okular i samo ispuštao nekakve  uzvike. Nakon te fešte za oči bacili smo pogled i na M101. Čak nas ni ona nije razočara i jasno se vidjelo da je spiralne strukture. Posljednje su na red došle M81 i M82, poznati duo u Medvjedu. Impresivna predstava sjajnih galaksija koje su se pomalo gubile u svjetlosnom zagađenju sjevernog neba. Pogledali smo M82 na većem povećanje , samo da provjerimo da li su sve njene glavne značajke još na mjestu. I mogu vam reći da jesu, i dalje duguljasta,  sjajna,  s tamnim pukotinama po sebi. Nakon ove runde promatranja uzeo sam malo pauzu. Mario je u međuvremenu otišao pričati s Matijom, a ja sam na vreći za spavanje uživao u pogledu na nebo iznad sebe. Kasnije sam prekinuo pauzu i gledao neke tamne galaksie u zviježđu Zmaja.

Oko 01:00 bacili smo dalje na promatranja. Strijelac se već bio uzdigao iznad šume na jugu i odlučili smo malo haračiti po njemu.  Nekako u to doba dobili smo i goste, mlađi par iz Zagreba koji je na svoju ruku došao na Petrovu goru isprobati 200/1200 Dobsona. Oni se držali svog teleskopa, a mi svog pa smo se bacili razotkrivanje tajni središta naše galaksije. Prva na redu, M8, s OIII filterom je bila kontrastna, sjajna, bez previše zvijezda koje je filter ubio. Jasno se vidjela laguna, prosjeci kroz maglicu. Nešto predivno. Sljedeća na redu je bila M17, maglica Labud. Labud se jasno vidio, ali vidio se još i ekstenzija maglice u vidu potkovaste i veoma tamne strukture koja izvire iz „labudova repa“. M16, veoma fotogenična maglica, ali škrta za vizualno promatranje, se vidjela kao magla među zvijezdama, ništa posebno. Tada sam maknuo OIII filter i okrenuo teleskop prema M20, maglici Trifid. Jasno se vidjela trolisna struktura maglice, samo što je bila dosta tamna. Ah, da si 10° viša iz naših krajeva. Poslije Trifida na red je došao M11, a nakon njega sjetio sam se da opet s OIII filterom bacimo pogled na M57 i M27. OIII filter je toliko digao kontrasta da su te maglice doslovne paralo vidno polje okulara, M27 mi se osobno činio i presvijetlim. Tad, nakon M27, sjetio sam se još jedne divne maglice – Veila. I kakav smo pogled imali, ljudi moji dragi. Vlaknasta struktura se jasno vidjela, pojedini „oblačci“ ili grumeni materije u njoj. Predivno nešto. Mario se posebno oduševio. Nekako u to doba smo primjetili da nebo postaje svijetlije na što sam ja pomislio da već dolazi zora. Nije bila zora u pitanju već mjesec u zadnjoj četvrti. Toliko smo se priviknuli na mrak da nam je njegov izlazak izgledao kao svitanje dana. Odustali smo od ozbiljnog promatranja i popili smo po pivo uz ugodan razgovor. Tad smo još odlučili pogledati malo kroz 25×100 dalekozor da vidimo komet u Andromedi. Komet C/2009 R1 McNaught sam našao od prve i bio je izrazito sjajna, izgledao je poput kuglastok skupa, okrugao s  sjajnom jezgrom. Pažljivim promatranjem uočili smo i rep, pa čak i nešto što bi moglo biti antirep.  Jel nas to mašta prevarila? Ne znam, moramo pričekati fotografije. Polako smo se počeli spremati, Mario je još bacio pogled na Mjesec i Jupiter kroz 25×100. Negdje oko 03:20 smo se svi lijepo pozdravili s Marijem i on je otišao kući. Ja sam otišao 10 minuta kasnije, a Matija mi se pohvalio kako je još u 6 snimao flatove. Zaključak: kad bi bar svaka noć bila ovakva, naravno, bez Mjeseca.

Vedran Vrhovac

Geminidi su jedan od najboljih i najbogatijih meteorskih potoka koji se mogu vidjeti tijekom godine. Potječu od asteroida (ili možda “ugaslog” kometa) Phaeton, a radijant je oko ponoći već visoko na nebu. Ove godine geminidi dolaze za vikend u vrijeme mladog Mjeseca, što znači da je vrijeme idealno za promatranje! maksimum je u ponedjeljak 14. prosinca u 5:10 UT (6:10 ujutro po lokalnom vremenu), no IMO (International Meteor Organization) preporuča promatranje i 24h prije toga jer je aktivnost velika, naročto tamnijih meteora.

Tim povodom, kao pokušaj popularizacije promatranja meteora, AD Beskraj organizira Geminidi Star Party na Petrovoj Gori u subotu, 12. prosinca. Okupljanje je u Muljavi oko 12h nakon čega slijedi ručak, a zatim predavanje našeg poznatog “meteorologa” Nikole Biliškova u konferencijskoj dvorani lovačkog doma nakon čega, ukoliko bude vedro, idemo do spomenika na promatranje. Preporučamo da se toplo obučete i da svi zainteresirani za promatranje meteora ponesu vreću za spavanje te opremu za bilježenje meteorske aktivnosti (fotoaparat, diktafon, olovku i notes i slično). Naravno, nije nužno da svi promatraju meteore, samo molimo astrofotografe da ne svijetle previše sa laptopima kako ostalim sudionicima ne bi unišili “noćni vid”.

Ukoliko bude vedro svakako preporučamo zainteresiranima da ostanu promatrati u noći sa nedjelje na ponedjeljak jer su geminidi za razliku od ostalih meteorskih potoka aktivni još i prje ponoći. Prognozu za ovogodišnje geminide pogledajte na stranicama zvjezdarnice.com.

Molimo da sami na vrijeme rezervirate mjesta u lovačkom domu. Kartu sa opisom puta kako doći do Muljave pogledajte na našim PGSP stranicama.

Druženje će se održati bez obzira na vremenske prilike, no ako bude stvarno jako loše vrijeme onda ćemo otkazati. Zato bi bilo dobro da se najavite (komentarom ispod ovog posta ili na mail) ukoliko dolazite ili otkazujete svoj dolazak.

Ipak, bez obzira na prognozu, star party je bio jako dobar. U petak se okupilo malo, ali zabavno društvo. Edi je već tradicionalno bio prvi u Muljavi, a ja sam malo kasnio jer sam prvo išao postaviti izložbu astrofotografija u Gvozd. Kasnije nam se pridružila Sabina, Ino i Marijana te Dag i ubrzo smo krenuli do spomenika. Nakratko se bilo razvedrilo, dovoljno da stignemo postaviti teleskope i pogledati par objekata. U Edijevom dobsonu smo uživali u prekrasnom pogledu na M 57 i galaksiju u blizini koja je bila vrlo sjajna zahvaljujući promjeru od 300mm i tamnom nebu (21.47, izmjereno sa Sky Quality Meter-om). Kada sam krenuo povjeriti kako izgleda Double Cluster u Pentaxu, slika je bila dosta tamna. Sjetio sam se pogledati u nebo i vidio oblake kako se navlače. Promatranje je ubrzo bilo gotovo, ali ne i druženje koje se nastavilo još neko vrijeme dok nismo spremili teleskope i krenuli u dom.

U subotu se već najavilo dosta ljudi koji su namjeravali doći bez obzira na vremenske prilike što me ugodno iznenadilo. Bilo je dosta forumaša sa zvjezdarnice.com, ali i ekipe sa “prave”, Zagrebačke zvjezdarnice. Zajednički ručak je nešto kasnio budući da se vaš tekstopisac zadržao u Gvozdu fotografirajući napušteni kolodvor Čekanje se isplatilo jer je ručak bio tradicionalno dobar, a porcije gulaša obilne. Nažalost, jedini minus ide ugostiteljstvu koji nisu imali volju naplatiti svaki obrok posebno, ali ćemo im oprostiti jer smo kasnije dobili konferencijsku dvoranu na neograničeno korištenje bez naknade.

Predavanje Marka Šimca o K-T granici i velikim izumiranjima koje je slijedilo nakon ručka bilo je pravi hit! Izuzetno zanimljivo predavanje bilo je popraćeno fosilima i mineralima iz Markove kolekcije koji su kružili u publici. Nakon kratke pauze pogledali smo film o Apollo misijama “In the Shadow of the Moon” u kojem se nedavno snimljeni astronauti prisjećaju kako je to bilo prije 40 godina…

Nažalost nebo je u subotu ostalo oblačno pa se ekipa razbježala na sve strane – neki su ipak otišli do spomenika, neki kući, a neki su ostali družiti se u domu. U nedjelju ujutro na doručku su se našli samo najvjerniji ADI-jevci. Luka i ja posjetili smo spomenik, a zatim se od njega makadamom uputili do Gvozda. Rezimirajući PGSP uz pivicu u Gvozdu zaključili smo – star party, iako bez zvijezda, bio je odličan zahvaljujući dobroj ekipi!

Vidimo se sljedeće godine!

[Show as slideshow]

[View with PicLens]

Ostale fotografije pogledajte na mojoj Picasa web galeriji.

Bravo mi, biti će to kvalitetni dodaci za naše predstojeće izložbe astrofotografija u gradovima oko Petrove Gore!

Svakako javite ako imate još kakvih prijedloga!

Prvo Veil! Vidio se cijeli Veil, istočni, zapadni, središnji, gornji, donji… Ne može se to opisati.  Poslije Veila otišli smo na Sjevernu Ameriku i Pelikana. S Vidovim 24mm Hyperionom pogled je bio strašan. Nije se znalo di prestaje maglice. Kam god bi okrenuli teleskop u tom području, nešto bi bilo maglovito. Sjeverna Amerika je bila savršeno definirana, a Pelikan se jasno kao dan vidio. Poslije toga smo se sjurili do Trifida. Kakav pogled! Sva tri procjepa su se jasno vidjela, a onaj plavičasti dio sjevernije od maglice je blještao.

Pravi šok je bio na Laguni. Tako se sjajno vidjela da je dobar dio zvijezda bio u njoj skriven zbog sjaja maglice! Pogled je bez problema parirao nedavnim fotkama. Samo su boje falile! Labud (M17) je bio standardno dobar, sve je prštalo od maglica i zvijezda. Orao (M16) je bio super definiran, nažalost, lov na Stupove stvaranja se nije pokazao uspješnim. Ili nam treba još tamnije nebo, možda OIII filter ili veći teleskop. Dalje smo se guštali na kuglastim skupovima koji su izgledali sjajno.

Negdje oko 01:30 palo mi je na pamet da bi mogao iskoristiti Vidov Binoviewer da pogledam malo Jupiter. Nakon muka s postizanjem fokusa uspio sam i kombinacijom barlowa i binoviewera izvukao povećanje reda 600-650x (stvarno ne znam). OKrenuo sam teleskop ka Jupiteru i ostao šokiran. Ljudi moji. Pojaseva je bilo namjanje 11, prekidi u pojasevima, pruge tamnijeg materijala koje se pružaju među pojasevima, pjege na rubovima pojaseva i što je najvažnije – mrlja od udara. Kada su Vid i Matija pogledali kroz teleskop reagirali su morem psovki od uzbuđenja. Vid kaže da nikad bolji Jupiter nije vidio.

Na kraju sam još malo promatrao neke bezimene objekte i doma krenuo u 3:15 kada se već počelo daniti. Predivna noć.

Vedran Vrhovac