Promatranje iz Mazina 2013.

Svima se, nakon dugogodišnjeg bavljenja nekom djelatnošću (u ovom slučaju hobi), dogodi da zapadnu u svojevrsnu „kreativnu krizu“. Čovjek se osvrne iza sebe i zapita gdje je nestala ona žar kada je tek otkrio hobi i krenuo punim screm u njega. Kontemplirajući nad takvim pitanjima poneki odustanu od hobija, postanu ravnodušni prema njemu ili pokušaju ponovno pronaći početnu strast. Ne mogu za sebe reći da sam izgubio strast prema astronomiji, ali s godinama, kako rastu obaveze prema poslu, obitelji i prijateljima, sve je teže pronaći vremena ili volje za izaći pod nebo. Pritisci modernog života ostavljaju posljedice na sve i često pred kraj dana, kada se smrači, nemamo dovoljno psihičke ili mentalne energije za izlazak pod zvijezde. Nestabilno vrijeme, kojim je obilovala prva polovica ove godine, samo pojačava tu bezvoljnost.

No ako nas život nečemu konstantno uči, to je kako uvijek ima trenutaka kojima iskupi sve te doživljene muke. Tako je bilo i s ovim posjetom Lici, koji je neočekivano postao više od astronomske ekspedicije pod tamno nebo. Ovogodišnja ekspedicija u Liku nas je opleminila novim poznanstvima, spoznajama i krajolicima.

Noć prva

Planovi od odlasku u Liku na promatranje postoje već od prošlogodišnje ekspedicije na Bjelolasicu i Sveti Rok. Tada smo okusili istinski tamno nebo i kada se čovjek jednom nađe ispod njega sve ostalo je blijeda (doslovno) zamjena za to iskustvo. Ove godine sam odlučio podići letvicu i posjetiti još bolju lokaciju, Škorića brdo iznad Mazina. Škorića brdo je lako dostupna (mada od Zagreba udaljena) lokacija koja pruža odlično nebo na nadmorskoj visini od 1030 m, što u teoriji povećava mogućnost pojave stabilnije atmosfere, tj „seeinga“.

Pogled na lokaciju s koje se promatralo. Snimio: Vedran Vrhovac
Pogled na lokaciju s koje se promatralo.
Snimio: Vedran Vrhovac

Nestabilno vrijeme je ove godine više puta osujetilo naše planove sve dok prognoze nisu počele pokazivati krajem srpnja kako će prvi vikend u kolovozu imati idealne atmosferske prilike. Ono što je rijetkost je to što su se one poklopile s Mjesecom u kasnim fazama, tako da on nije smetao i kvario prilike. Plan je brzo skovan te smo se Marko i ja lako dogovorili za posjet Mazinu od 3. do 5. kolovoza.
Na put smo krenuli u subotu oko 14h. Gužva na autocesti, koja se vidjela već na nadvožnjacima u Buzinu, promijenila je naše planove pa smo do Karlovca krenuli preko Pisarovine. Tim potezom smo izgubili pola sata, ali smo putovali bez stresa i bez čekanja. Nakon dolaska u Karlovac prema Gračacu, gdje smo rezervirali smještaj, krenuli smo „starom cestom“. Odredište smo desegnuli oko 18 h i odmah smo se posvetili riješavanju smještaja. Smještaj nam je bio organiziran kod simpatične obitelji Gugić, koja se tek počela baviti iznajmljivanjem smještaja. Kod njih smo našli Daga i drugog Marka, te smo se ubrzo prebacili do Bruvna na večeru, gdje nas je već čekao Saša, kolega forumaš. Dok smo večerali, javio se i Filip da je već gore na brdu, pa smo se malo požurili s večerom da nas ne čeka.

Astrofotogragi slažu opremu Snimio: Marko Šimac
Astrofotogragi slažu opremu
Snimio: Marko Šimac

Na lokaciju s koje ćemo promatrati, Škorića brdo, pristigli smo oko 20:30. Odmah smo se bacili na slaganje opreme i podijelili smo se u vizualce i astrofotografe, kako jedni drugima nebi smetali. Astrofotografi konstantno proizvode svjetlosno zagađenje koristeći laptope, ekrane, razna svjetalca i slično. Meni osobno nije cilj bio pokvariti si prilagodbu na mrak gledanjem u laptope te sam se maksimalno odmaknuo od njih. Moj primjer su slijedili i Marko i Marko, te smo tako mi vizualci završili u „rupi“, tj plitkoj iskopini povrh veće iskopine u koju su se smjestili astrofotografi. Ta rupa je bila ispunjena crvenkastom zemljom za koju smo ubrzo otkrili kako je u stanju efikasno zaprljati sve što se postavi na nju.

Snimio: Marko Šimac
Snimio: Marko Šimac

Dok smo čekali mrak bavili smo se kolimacijama teleskopa, usporedbom kolimatora i metodama kolimiranja. Divio sam se elegantnoj konstrukciji Markovog dobsona, a on se divio veličini zrcala na mom dobsonu. S padanjem noći počeo sam raditi mjerenja s Sky Quality Meterom (SQM). Već oko 22:00, 20 minuta prije astronomskog mraka, se vidjelo kako će nebo oboriti rekord s Svetog Roka. Kada se u potpunosti smračilo, negdje oko 22:30, SQM je davao očitanje od 21.85, oko 0.1 magnitudu bolje od Svetog Roka prošle godine. Kasnije je tokom noći ta vrijednost pala na 21.82, ali za to je kriva Mliječna staza koja se tada našla u zenitu i tako „pokvarila“ malo mjerenja. Gledano golim okom, nebo je izgledalo fantastično! Mliječna staza je parala nebo, prepuna pukotina, oblaka, svjetlih i tamnih regija. M13 se lako vidio golim okom. Iako sam imao velike planove za promatranje, sav taj nebeski spektakl me očarao pa sam umjesto tamnih, beznačajnih galaksija, prva tri sata samo skakao po Messierovim objektima. U skakutanju su mi pridružila oba Marka, te smo uspoređivali teleskopi, filtere i okulare. A što tek reći o objektima, mogu samo superlative koristiti. Maglica Laguna je izgledala tako živo, prošarana zvijezdama, poput bisera položenih u vatu. Ono što je bilo neočekivano, vidjele su se i maglice oko nje.  Veil, sva tri njegova dijela koja smo sinoć pogledali izgledala su fenomenalno. Najbolji je defitinivno bio istočnio dio maglice, koji je izgledao predobro. I središnji dio maglice, tzv. „Pickeringov trokut“ se jasno vidio kako svoje filamente pruža među zvijezdama. Sjeverna Amerika je čak izgubila svoju uobičajenu formu jer su nam pogled ometale okolne maglice poput IC5070 (Pelikan).  Dumbell, tj Messier 27, je pak bila fantastična. Zbog lošijeg seeinga nije pokazivala nekakve posebne detalje, ali sam je po prvi put vidio prošaranu zvijezdama. Učinilo mi se kako sam čak vidio i središnju zvijezdu. Galaksije M81, M82, M51 i M101, unatoč svom niskom položaju na sjevernom nebu, pokazivale su jasne i fine detalje. Za M51 i M101 se jasno moglo reći kako se radi o spiralnim krakovima, posebice kod M101 koja je pokazala čvoriće u jednom kraku. Nakon drugih galaksija vratili smo se našoj Mliječnoj stazi. Bacili smo pogled na M16 i M17. Za M16 sam prvi put jasno vidio zašto je zovu maglicom „Orao“. Isto tako, M17, maglica „Omega“ je opravdala svoj naziv. Onaj sjajni dio maglice koji vidite u okularu je zapravo samo trećina nje, jer pod tamnim nebom i s OIII filterom maglica pokazuje svoju strukturu koja izgleda kao usko slovo „U“. Na listi promatranih objekata našla se još i maglica Helix, M57, M15, M22, M4, Andromedina galaksija itd..

Čekanje noći Snimio: Vedran Vrhovac
Čekanje noći
Snimio: Vedran Vrhovac

Negdje iza ponoći, nakon što sam se nagledao poznatih objekata, krenuo sam, tj trebao sam krenuti u sistematično promatranje. Bacio sam pogled na par tamnih galaksija u Jarcu, ali to je bilo to. Nisam bio raspoložen za galaksije. Odlučio sam pronjuškati po Kasiopeji. Krenuo sam od njenog zapadnog ruba, bacio sam pogled na maglicu Bubble. Vidjela se kao ovalna mrlja uz jednu zvijezdicu. Malo dalje sam uočio drugu maglicu oko otvorenog NGC 7510, koja se pak vidjela kao naopako slovo „J“. Uz nju je bila još jedna mrljica, najsjajnija od svih, NGC 7538. Vidjela se kao ovalni oblačak. No već nakon početnih 10tak objekata me popustila volja za sustavnim promatranjem te sam se prebacio na naobavezno švrljanje po nebu, gledanje kroz dalekozor prilikom kojeg me oduševila tamna maglica u Mliječnom putu, tek nedaleko od Altaira. Marko je gledao cijelo vrijeme meteore, spazio ih je nekih 30tak, a drugi Marko već se davno pokupio u auto ubiti oko. Oko 3h nam se učinolo kako se počelo razdanjivati te smo otišli u Gračac na spavanje.

Noć druga

Probudili smo se oko podneva i zaputili na ručak, tj. doručak. Dag se odmah oprostio od nas i zaputio u Zagreb, bio je umoran i imao je posla. Marko je rekao kako i on danas popodne nastavlja put prema Silbi te nam zbog toga neće moći praviti društvo navečer. Otišli smo s njim na ručak, a nakon toga sam s drugim Marko raspravljao kako ubiti vrijeme do večeri. Na prijedlog prvog Marka odlučili smo obići samostan Krupu, a naš domaćin Boris nam je uskočio i te nas je opremio prijenosnim frižiderom i hladnom vodom.

Put do Krupe vodio nas je preko prijevoja Prezid i veličanstveni Velebit. Malo poslije smo skrenuli u dolinu i zaputili se uskom, na mjestima zapravo neugodno uskom, cestom prema dolini Krupe. Manastir Krupa smjestio se u maloj plosnatoj dolini i u silnom kamenjaru izgledao kao je oaza u sred pustinje. Uživali smo u šumu vode dok smo obilazili mnogobrojne rukavce rijeke i sami manastir. Nakon dvosatnog izleta zaputili smo se ponovno u Gračac po opremu, pa u Bruvno na večeru i onda na promatralište.

Pogled na Mazinsko polje Snimio: Vedran Vrhovac
Pogled na Mazinsko polje
Snimio: Vedran Vrhovac

Večeras smo imali mjesta pretek, jedina briga nam je bila smjestiti se tako da nam ne smetaju svjetla auta s obližnje ceste. Nebo nam se nije činilo nešto posebno dobro jer je Sunce zašlo uz pastelne boje neba, a i vidio se pojast „prljavštvine“ u atmosferi uz horizont. Dok smo čekali mrak kolimirali smo teleskope i gledali nebo u nadi kako ćemo vidjeti pokoji meteor. I čekajući tako mrak netko od nas dvojice je pokrenuo priču o divljim životinjama. Ubrzo smo postali svjesni da samo 20km od najbližeg konkretnog naseljenog mjesta, na vrhu brda, kako je Lika puna medvjeda, vukova i ostalih nemilih zvjeri. Još, kao šlag na kraju, Marko je spomenuo kako je zbog smanjenog izlova broj zvjeri zadnjih godina jako porastao. Takvim pričama smo si uspješno utjerali strah u kosti i sljedećih sat-dva, dok nas paranoja nije popustila, reagirali smo na svaki šušanj, udar vjetra ili šum koji je netko od nas proizveo. Tješili smo se pričom kako je nedavno jedan Hercegovac udavio medvdjeda golim rukama pa da i mi možemo sličan pothvat izvesti. Na kraju su još krenuli optužbe o tome tko bi više vrištao trčeći do auta… Na sreću, medvjeda i vukova nije bilo. Društvo su nam pravile samo zvijezde kojih je bilo sve više kako se spuštala noć. SQM je oko 22:30 izmjerio 21.90, i kontra našoj logici pokazao kako je nebo večeras bolje nego jučer, unatoč manjoj transprentnosti prilikom zalaska Sunca.

Krepuskularne zrake Snimio: Vedran Vrhovac
Krepuskularne zrake
Snimio: Vedran Vrhovac

S početkom astronomske noći krenuo sam u lov na objekte po Volaru. Do ponoći sam skupio nekih 30 objekata i prešao cijelo zviježđe. Nakon toga sam se prebacio na središte Vodenjaka i tamo skupio još nekih 20 tak galaksija. Negdje oko ponoći SQM je mjerio 21.88 u zenitu gdje je bio Mliječni put i 21.91 ako bi se uređaj usmjerio malo lijevo ili desno od Mliječnog puta. U 00:17 počastio nas je jedan meteor, koji je krenuo iz južnog dijela zviježđa Herkul preko Orla i završio je negdje u sjeveru Strijelca, blizu M22. Bio je dovoljno sjajan kako bi na tren osvjetlio okoliš, a nakon trenutka maksimalnog bljeska raspao se u tri fragmenta koji su nastavili put kao veoma bliske, paralelne linije svjetla. Marko je tu večer prebrojao 36 meteora, što Perzeida, što Delta akvarida.

Oko tri sata ujutro primjetio sam opet razdanjivanje na istoku. Usmjerio sam SQM kako bih dobio potvrdu mjerenjem da je nebo stvarno svjetlije, a kad ono SQM je izbacio očitanje 21.98! Nisam vjerovao, primjetio sam da prvi put SQM uvijek malo pretjera i da su potrebna barem tri mjerenja za neku pouzdanu srednju vrijednost. Ponovio sam mjerenje još tri puta ali vrijednost koju je izbacivao je bila identična. Nije mi bilo jasno o čemu se radi pa sam pogledao ponovno tu „zoru“ i primjetio kako se radi o štoscu svjetla koji se proteže od Albebarana, malo ispod Plejada i onda sužava prema Ovnu. Ono što je bilo zanimljivo je to da on tu nije prestajao, već se nastavio kao slabašna pruga svjetla skroz do središta Vodenjaka, gdje je konačno taj pojas isčezao. Shvatio sam konačno da gledam zodijakalnu svjetlost, te da se ne radi o nikakvoj zori.

Naznake zodijakalne svjetlosti između Plejada i Aldebarana Snimio: Vedran Vrhovac
Naznake zodijakalne svjetlosti između Plejada i Aldebarana
Snimio: Vedran Vrhovac

Negdje u to doba nas je već i umor svladao pa smo se Marko i ja lagano spremili i krenuli put Gračaca.

Povratak

Ovu noć, tj jutro smo spavali lošije nego dan prije. Vrućina me probudila oko 11h, nakon 5h sna i nije pružala mogućnost povratka u san. Istuširao sam se i krenuo spremati stvari u auto, a i Marko se uskoro probudio te se i on krenuo spremati. Dok sam spremao stvari, domaćin Boris je rekao kako nigdje ne idemo dok ne baci koji komad mesa na roštilj. Kao što svi znamo, nepristojno je odbiti poziv na ručak te smo ga objeručke prihvatili. Dok smo čekali roštilj razmjenili smo par riječi o životu u Gračacu, o ljudima, o ratu, o ekonomiji, divljim životinjama, astronomiji itd… Stvarno svaka čast našim domaćinima, Gordani i Borisu. Vjerujem kako ćemo se još viđati, posebice ako vremenski uvjeti dopuste još jedan posjet Mazinu ili Svetom Roku početkom listopada ili studenog.

Na put smo krenuli po najvećoj vrućini, ali kad si mlad onda si lako dopustiš ovakve ludosti. Gledali smo krajolik Like, koji je mješavina žutog, sivog i zelenog. Brda koja izgledaju netaknuto, a na čijim vrhovima su gole stijene koje Marka podsjećaju na groblja. Mene je pak uvijek oduševi ravan teren Krbavskog polja. Čovjek gledajući uokolo po njemu ima dojam prostranosti, ali ne i beskonačnosti, jer je polje omeđeno brdima i planimama. Dojam veličanstvene pustoši pojačava i činjenica kako na polju nema ničega, osim pašnjaka, pokojeg šumarka ili bale sijena.

Putujući prema Zagrebu stali smo na dvije lokacije koje su nam se učinile zanimljivima. Prva je bilo selo Bijelopolje kraj Korenice. U Koreničkom polju se očito tokom kišne zime nakupila voda koja je iza sebe ostavila bijeli talog koji izgleda tako neprirodno za naše krajeve. Druga destinacija koju smo posjetili su bile Rastoke, gdje smo u razgledavanju slapova potrošili skoro sat i pol. Uživali smo snimajući fotografije, a umivanje u hladnoj vodi slunjčice je bilo dobrodošlo osvježene od vrućine. Na kraju smo u Zagreb stigli oko pola 9, nakon divnog produženog vikenda.

Zaključak

Ne znam jeli to SQM pogrešna očitavanja davao, ali ako je podataka od noći 4. kolovoza istinit, onda je vrh Mazina taman koliko je to moguće. Naime, teoretska granica za tamnost neba je oko 22.00 magnitude po kvadratnoj lučnoj sekundi (mag/sqrarcsec). U prilog tami koja vlada u Lici govori i to kako smo obojica tu noć uspjeli vidjeti nejasne sjene koje je bacala Mliječna staza. Sjene su se najlakše uočavale na svjetlim podlogama poput papira, karimata, stranice atlasa ili moje bilježnice. Mjerio sam i graničnu magnitudu te sam došao do podatka od 6.8 za zenit. Proučavajući literaturu ispada da je to tamno koliko može biti. Bolji efekt bi dalo još jedino promatranje s veće nadmorske visine gdje su atmosferska zagađenja još manje prisutna, a time i difuzija svjetla što povećava kontrast slike. S Škorićeva brda sam uspio uočiti slabo svjetlo na sjevernom horizontu, to je vjerojatno Bihać, i u smjeru jugozapada, to je vjerojatno Zadar ili kakav čvor na autocesti koji je nepotrebno prekomjerno osvijetljen. Nebo u Lici je pravi dragulj i treba poduzeti sve kako bi se očuvalo.

Vedran Vrhovac